Koordinate: 42°59’32.8″N 17°36’57.4″E
Županija: Dubrovačko-neretvanska
Općina: Zažablje
Župa: Vidonje
Fotografija: Pogled na Mlinište: Krešimir Jurić
Narječje: štokavsko
Dijalekt: istočnoherecegovački
Govorni tip: slivanjsko-zažapski
Literatura:
Vukša Nahod, Perina2013. Naglasak o-osnova muškoga roda u govoru Komazina. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 39/1. 175–186.
Vukša Nahod, Perina2018. Dijalektna slika Doline Neretve. Hrvatski prilozi 16. međunarodnom slavističkom kongresu. Ur. Botica, Stipe i dr. HFD. Zagreb. 183–196.
Vukša Nahod, Perina; Nahod, Bruno. 2015. Frazeologija mjesnoga govora Komazina. Lingua Montenegrina 16. 41–80.
Snimka govora:
Ispitanik: N. K.
Istraživač: Perina Vukša Nahod
Snimljeno: 2012.
Transkriptor: Perina Vukša Nahod; Iva Bašić
Ogled govora:
Kȁd sam jȃ ìšō kúpit nȍva dvȃ kòńa to je bȋlo šezdȅspȇtē gȍdinē jȃ i Péro Míjić pòkōjnī i Ùjdur Nìkola iz Krvávca. Ìšli smo nȃjprȉja u Dúvno, tȁmo je bȉlo ȕndā dȍsta dȍsta stȍkē kòlko je stȍkē ȉmalo u Dúvnu, bȋlo kòńa, kràvē, vòla, a dànas némā ni màgārca. I mȋ nísmo mògli tȗ nȃć, bȋlo smo dȃn, tȗ smo nòćili, vrátili smo se kȕći. Ali pȍšto je Nìkola ȉmō prȉjateļa u Òsijeku i ȉmō u Slȁtini Pòdravskōj, ȕndā smo nakon trȋ dȁna òtišli u Òsijek. Nísmo nàšli nȉ tū nȉšta, tȗ smo nòćili pa smo òtišli u Pòdravskū Slȁtinu.
Opis govora:
Vokalski je sustav Komazina jednostavan i čini ga pet samoglasnika (a, e, i, o, u) te sonant r koji dolaze i u dugim i u kratkim slogovima. Svaki se samoglasnik može ostvariti na bilo kojemu mjestu u riječi. Nenaglašeno i u zanaglasnome se položaju može ostvariti kao /i/: òstali u pútu, ȉmali smo, reducirati /i/:svrnili se u jèdnē Òstojić Kátē, tàkō smo vȉdili pàtńē pùno ili pak uopćene ostvariti: nȉt ȉmā račúna, skȕvat brùjet, Ne vrijédī kòlko crno pod nȍkton.
Početno o u prednaglasnome slogu otpada u prilozima onako i ovamo: mȅtni nàkō kȁko san ti rȅkō, dóđi bȍļē vȃmo.
Refleks jata je ijekavski u dugim slogovima: ȉmā vȕčjā crijéva, džī ga ko cvijȇće na oltáru, jekavski u kratkim slogovima: òbjesio brčine, pjȅvā ko gardèlīn. Potvrđeni su ikavski refleksi u glagolima: žívit, vȉdit: làko ti je žívit na tùđōj grbači, vȉdi će on Bȍga svȏga te u tvorbenim morfemima priloga: dȍli, gȍri.
Supstitucije vokala također su rijetke, ali zahvaćaju vokale a, o. i. Vokal a zamjenjuje se vokalom u u prijedlogu sa: sȕ dvā kòńa, sȕ čīm dòlazīš, no bilježimo i dvostrukosti: lȉska se kȕvala sa ràštikōn, ȕndā se ìšlo većìnōm vȅčē sa kȍlima. Promjenu vokala o u a bilježimo u riječima: ȍzgar(a), dok su usporedni oblici rȁdo/rȁda. Vokal o zamijenjen je vokalom u u prilogu ȕnda i u posuđenici: pùlīcija. Vokal i prelazi u e u riječima stranoga podrijetla: becìklo, frȅško. Skvencija ra prelazi u re u riječima rebac i resti: rébac, réste.
Samoglasnički su skupovi dokinuti stezanjem suglasnika: ao > ō u muškome rodu jednine glagolskoga pridjeva radnog: jȃ sam sa ȍvījēn Tómōm rȍākom Ćȅrlēkom ȉšō ȕ lōv, u imenica: pòsao > pòsō, ao > ā u imenici zȃva, ae >ē u oblicima brojeva od jedanaest do devetnaest: trínēs, devètnēs, uo > ō u muškome rodu jednine glagolskoga pridjeva radnog: i ȏn mene zóvnō dói bȍļē vȃmo.
Suglasnik h javlja se tek sporadično (Mȃli Hȗm, Hȕtovo blȁto), a većinom izostaje ili se zamjenjuje fonemima v, j, s, k. Gubi se u inicijalnome položaju ispred samoglasnika: ȏdā ko mùva bez glávē i ispred suglasnika: dȍbīo je sȗvē ránē, u intervokalnome položaju: tȏ je ńíovo mȁslo te u dočetnome položaju: ùvr glávē, tȏ mi je nàvr jèzika. U intervokalnome položaju iza u suglasnik h prelazi u v: dȍbīo je sȗvē ránē, ȉmā bȕmbāk u ȕvu, napúvō se ko mjèšina, nèmōj prȁvit od mùvē slòna, ùbio dvȉje mùve jȅdnījēn/jȅdnīn ùdārcem, skȕpili se ko mùve na góvno, kao i u dočetnome položaju, analogno prema kosim padežima: sȗv je ko drvo, sȗv ko bárut. U intervokalnome položaju h se zamjenjuje fonemom j: odmòrit ću se kad ȍdēn svȇtōm Mijòvilu te fonemom k: ȉmali smo jèdan špàker. U završnome položaju nakon gubitka h, analoški prema kosim padežima, pojavljuje se s: tvrd je ko òras. Katkad se mogu čuti i dvostruki ostvaraji: kȕhat/kȕvat, hȍću/ȍću.
Fonem f javlja se kao rezultat promjene hv u f: Bȍgu fála ì slava te u posuđenicama: smrdī koČìfut, fȁlī mu dȕga nà bačvi. Strano ǯ zamjenjuje se s ž: žȅp, žȉgerica.
U govoru su zabilježeni bezvučni prednjotvrdonepčani spirant ś i zvučni prednjotvrdonepčani spirant ź, rezultati treće jotacije: tȋ ćeš to òśetit na svòjōj kȍži, ļȅti je nȃjbȍļe u òśenu, ȏn ȍće jèdnōn gùzicom na dvȉje stòlice śèdit, svȅ je ìźela, nàšō si crkvu đȅ ćeš Bȍga mòlit, ùćerat strȃ ȕ kosti. U primjerima śȕtra i prȅkśutra vidljiv je refleks grupe sj-, ne s-.
Promjena m > n provodi se unepromjenjivim riječima: ȉmali smo ȍsan krèvētā,a najčešćeugramatičkim morfemima u kojima je i najnestalnija. Tako m prelazi u n u 1. l. prezenta: pòznān ga ko očènāš, odmòri ću se kad ȍdēn svȇtōm Ìvanu, rȃdīn zà brokve,u Ijd. imenica: mȉslīš gùzicon a ne glávōn, némā ni kròva nad glávōn, òstō je bèz kròva nad glávōn, púšti ga, ȏn je jèdnōn nògōn u gròbu,u Ijd. brojeva: ȏn ȍće jèdnōn gùzicom nȁ dvije stòlice śèdit, ùbio dvȉje mùve jȅdnījēn/jȅdnīn ùdārcem, u Ijd. zamjenica: gȉra bi bjèžala pred tȉjēn bȗzon, sa ȍvījēn Tómōm. No u istim se kategorijama i čuva, primjerice u 1. l. prezenta: ȕndā ja kȃrēm mȅtnite òžege ȕ vatre, ȉmām ràkije, Ijd. imenica: rȃdī i pétkom i svétkom, ȏn ȍće jèdnōn gùzicom nȁ dvije stòlice śèdit, ne vrijédī kòlko crno pod nȍktom, glȃvom krȍz zīd, òpāļen je mòkrōm čàrapom po glávi, krsti ću se lijȇvōm rúkōm, ùbio dvȉje mùve jȅdnījēn/jȅdnīn ùdārcem. Također, m ostaje nepromijenjenou Djd. zamjenica: znȃ ȏn svȏm pétku pȏs teu Ijd. pridjeva: krsti ću se lijȇvōm rúkōm, nè rādī pod mȉlīm Bȍgom nȉšta.
Fonem ļ u nekim se primjerima zamjenjuje s j: Plȁčē ko ļȗtā gúja. / Plȁčē ko jȗtā gúja, ni jèguļē ni gȇrā nema nȉšta / ù Blatu se pȇlo vršve za lòvļēńe rȉbē: i cípola i jègujē i brèna.
Protetsko /j/ zabilježeno je samo u prilogu opet:jȍpēt, no čuje se i ȍpēt. Kao protetski javlja se i spirant /s/ u spȗž.
Potvrđen je i rotacizam, tj. prelaz ž > r u prezentu glagola mȍć: nè mere ùteć ìz tē kȍžē, nè mereš ga ùvatit ni zȁ glāvu ni zȁ rēp, kázat: kȃrēn, jȃ ću tȏ sprȁvit uz dubletni oblik kȃžēm, zȁšto mȋ nè bi kȕvali.
Sekundarno n javlja u finalnoj poziciji kod priloga dóklēn dòlaziš tȋ, ȍklēn si tȋ i u imenici pràned.
Zabilježeno je pojednostavnjivanje netipičnih suglasničkih skupina: kć > ć: kàkvā mȁtēr, tàkā ćȇr, pč > č: vrijédan je ko čèla, ps > s: sȕjū 3. mn. prez., pš >š: šènica, pt > t: tȉce mòčvarice smo mȋ jȅli, vr > r: rébac, dn > n: čȅkā da mu pȁnē mȁna s nȅba, tkl > kl: ȍklēn (ȍtklēn < ȍdklēn < ȍdaklēn), sl > s: blagosòvit, stn > sn: másna, a prema tome i másan, tstv > stv: bogàstvo, svr > sr: srbī, kr > k: kùmpīr, tk > k: kȍ ‘tko’. Iz finalnih konsonantskih skupina gubi se suglasnik t: bácio je kȏs prèd nās, znȃ ȏn svȏm pétku pȏs, sȁd je ȏn mȉlōs Bòžjā. Suglasnik d gubi se na kraju rječi: Pȋtāj bȍga òtka je tȏ. i iz konsonantske skupine: grȍz.
Za govor Komazina karakterističan je tipičan novoštokavski naglasni sustav: ̏, ̑, `, ´ i zanaglasna duljina ̄. Zanaglasne se dužine dobro čuvaju: sàčurōn, vòdōn Ijd., zmíjā, barákā, lȉsākā Gmn, pòkōjnī, ùskī odr. pridj., kȃrēn 1. l. jd. prez., pȃlīš 2. l. jd. prez. Prisutno je i preskakanje: dúžan je dȍ Boga, dúžan je ȉ Bogu ȉ vrāgu, òbjesi ti tȏ máčku ȍ rēp, dȉgō je nȏs pȍd oblake, nàbījā mi nȁ nōs, tȗ je ȉ Bōg rȅkō làku nȏć i prenošenje naglaska: ùbi ću bȍga ù tebi, zà dlaku, slȃžū se ko mȁčka ì miš.
Fotografija:
