Govori Doline Neretve do kraja prošloga stoljeća nisu bili temom dijalektoloških radova, a do danas nema cjelovita opisa niti rječnika svih govora. Posljednjih desetak godina sustavno je istražen samo slivanjsko-zažapski govorni tip, a još uvijek nedostaje cjelokupan opis kojega govora novoštokavskoga ikavskog dijalekta.
O istočnohercegovačkim govorima u Dolini Neretve prve podatke saznajemo iz Halilovićeve (1996a) studije Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke. Halilović govore toga područja dijeli u četiri govorna tipa: (jugo)istočnohercegovački, dubrovački, pelješki i slivanjsko-zažapski. U knjizi se donosi dijalektna građa mjesnih slivanjskih govora Slivna Ravnoga i Kleka te zažapskih mjesnih govora Mliništa i Glušaca. Sporadično se iznose podatci za govore Opuzena i Metkovića.
Vidović (2005; 2006; 2007a; 2013a) u radovima donosi fonološke i morfološke značajke vidonjskoga i dobranjskoga govora te onimijske podatke iz cijele Neretvanske krajine i susjedne Hercegovine (Vidović 2007b; 2010; 2011; 2013b), a 2014. godine objavio je knjigu Zažapska onomastika. Vukša Nahod (2013) pisala je o imenicama o-osnova muškoga roda u zažapskome govoru Komazina, a Vukša Nahod i Nahod (2015) pisali su o fonologiji i frazeološkoj građi toga govora. Vukša Nahod (2014; 2015a; 2015b; 2017a; 2017b) objavila je niz radova o slivanjskim govorima te monografiju Slivanjski govori: fonologija i morfologija (2017c). O govorima novoštokavskih ikavskih govora, točnije o govoru Opuzena, doznajemo iz Halilovićeva (1996b) članka „O govoru Opuzena” te knjige Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora (2005.) Menac-Mihalić. Stolac (2008) u radu „Jezik Likarija priprostitih Luke Vladmirovića” s fonološkoga, morfološkoga, sintaktičkoga, leksikološkoga, leksikografskoga i tekstološkoga motrišta analizira uvodni tekst i recepte koje je za knjigu Likarie priprostite u narodu neretvanskoga kraja prikupio franjevac Luka Vladmirović. Čilaš Šimpraga (2010) na temelju vlastita terenskoga istraživanja i podataka iz Upitnika za Hrvatski jezični atlas opisuje fonologiju govora između rijeke Krke i Neretve, među kojima je i govor Vida. Mataga (2003; 2010) je pisao o romanizmima u neretvanskome govoru i izradio nacrt za frazeologiju opuzenskoga govora, a Mateljak je objavio Rječnik pojedinih idioma sela Desana i područja Donje Neretve (2011.). Vukša Nahod i Malnar Jurišić (2016a; 2016b) pisale su o frazeologiji govora Komina, a u Ćaleta, Vukša Nahod i Nimac (2023) među ostalim nalaze se i temeljne značajke kominskoga govora.
Zajedničke su fonološke značajke neretvanskih govora rijetke: vokalski je inventar identičan (uz uobičajene redukcije vokala), uglavnom se u svim govorima gubi ili supstituira fonem h, fonem f potvrđen je uglavnom u posuđenicima, a delabijalizacija –m > –n u svim je govorima dosljedna u nastavcima i nepromjenjivim riječima, uz iznimku zažapskih govora, u kojima je fakultativna pojava.
Novoštokavski ikavski neretvanski govori međusobno se razlikuju u postojanju/nepostojanju opreke č : ć i dž : đ (opreka je postojana u govorima Vida, Rogotina i Komina)te provođenju/neprovođenju delateralizacije (delateralizacije se provodi u govoru Opuzena i Komina), a iako je prije 50-ak godina u govoru Vida zabilježeno da dočetno -l može dati –o/-a, ta je dubletnost dokinuta te u svim govorima dosljedno bilježimo –l > -a.
Recentnija dijalektološka istraživanja potvrđuju da je za Dolinu Neretve signifikantno supostojanje dvaju štokavskih dijalekta: novoštokavskoga ikavskoga (uglavnom desna obale Neretve) i istočnohercegovačkoga (uglavnom lijeva obala Neretve), a metkovski je govor jedinstven jer u njemu ravnopravno postoje dva sustava, odnosno stanovnici na lijevoj obali Neretve govore istočnohercegovačkim dijalektom, a stanovnici na desnoj obali Neretve novoštokavskim ikavskim dijalektom. Ta je dijalektna slika rezultat povijesnih činjenica o migracijama stanovnika iz istočne Hercegovine u Metković u 18. stoljeću, a naknadno i onih iz zapadne Hercegovine, Makarskoga primorja, Vrgorske i Imotske krajine, zapadnoga dijela Pelješca te ostalih dijelova ikavske Dalmacije.
Potrebno je također istaknuti da, iako je riječ o relativno malome zemljopisnome području, među neretvanskim govorima istočnohercegovačkoga dijalekta fonolološke i morfološke značajke nisu istovjetne, kao što to nije slučaj ni kod svih novoštokavskih ikavskih neretvanskih govora. Primjerice, govor Metkovića, Vidonja i Podgradine dijelom je jednoga, istočnohercegovačkoga dijalekta, no samo će u vidonjskome govoru biti potvrđeni fonemi: ś: òśen, śèkira, śȅme i ź: ìźes, a samo kod starijih stanovnika slivanjsko-zažapskoga govornog tipa nalazimo dvosložni odraz jata: bȉjēl, brȉjēg, snȉjēg, svȉjēt, tijȇlo i sl.
S druge strane, slivanjski se govori, posebice govori Blaca i Podgradine približuju značajkama novoštokavskoga ikavskog dijalekta, uglavnom zbog utjecaja susjednoga opuzenskoga govora. Stoga u njima primjerice više prevladava ikavski odraza jata: díte, klíšta, krȋšva ‛trešnja’, lípa, rȋč, rȋtko, sȋčān, snȋg, svȋt, a u dativu i lokativu ženskoga roda zamjeničko-pridjevske promjene nastavak –on: u vȅlikōn trȕpi, pa njȏn svȁšta pȁnē nȁ pamet, na sȃmōn vòdi. Tih su mikrorazlika svjesni i sami govornici te se upravo po njima može lako odrediti podrijetlo kojega stanovnika.
Perina Vukša Nahod