Veraja
Veraja je jedno od najprepoznatljivijih neretvanskih prezimena. Prezime se prvi put spominje u mletačkome zemljišniku iz 1702. Tad su dodijeljena zemljišta Ivanu i Radi Veraji u Dobranjama (na padinama Žabe i danas postoji predio Verajuša, a tako se zove i jedna njiva u Glušcima) s tim da je Ivan dobio zemljište i u Metkoviću. Isprva su se Veraje nastanili na Humu te se odande odselili u Metković (gdje se prvi put spominju 1737.) i Bobovište (ondje se spominju 1805., ali su vjerojatno u tome dobranjskom selu stanovali i stotinjak godina prije). Iz Bobovišta su se Veraje djelomično iselili u Parile na Dubravici te u zaselak Orah iznad Glušaca (ondje su nosili nadimak Pole, pa se i taj zaselak katkad tako naziva). Po predaji Veraje potječu iz Bijeloga Polja te se jedan ogranak Veraja početkom XVIII. stoljeća doselio i na predio Vrgorac u Čapljini, no ta je predaja malo vjerojatna. Iako se prezime pučkom etimologijom povezuje s glagolima varati (jer je zabilježen lik Varajić) i verati, a Mihovil Pavlinović zapisao je riječ veraja u značenju kovinska poluga o kojoj vise verige (u Neretvanskoj krajini to bi bio dio komoštra), vjerojatnije ga je izvoditi iz inačice kršćanskoga imena Veronika (Veraja < Vera). Budući da bi se kršćansko ime Veronika približno moglo prevesti kao „nositi pobjedu“, nije neobično da je velik broj nositelja prezimena Veraja izravno sudjelovao u metkovskim rukometnim i inim uspjesima, a i da je Ivo Veraja najustrajniji metkovski slikopisni kroničar, tj. svjedok svega toga.
Literatura
Vidović, Domagoj. 2014. Metkovski prezimenski mozaik. Metković: Gradsko kulturno središte Metković. https://www.academia.edu/407…/Metkovski_prezimenski_mozaik; https://hrcak.srce.hr/22301